Jedne mirne večeri, dok je kiša lagano kuckala po prozorima malog grada, dječak Noa sjedio je zamotan u toplu dekicu i gledao oblake kako polako plove nebom. Volio je vlakove više od svega. Znao je prepoznati svaki zvuk lokomotive i satima je mogao zamišljati kamo sve vode tračnice koje nestaju u daljini.
Prije spavanja tata mu je često čitao nježne priče za djecu, a Noa bi tada zamišljao čudesna putovanja kroz tajanstvene krajeve.
Te večeri nije mogao zaspati.
Mjesec je bio skriven iza oblaka, a soba tiha i mekana poput jastuka. No tada je izdaleka začuo zvuk.
Tu-tu!
Noa je brzo sjeo na krevet.
Zvuk vlaka usred noći?
Prišao je prozoru i iznenađeno otvorio oči.
Ispred njegove kuće nalazile su se srebrne tračnice koje ondje nikada prije nisu bile. Na njima je stajao neobičan vlak obasjan toplim zlatnim svjetlima. Dim iz lokomotive nije bio siv, nego mekan i bijel poput oblaka.
Vrata vlaka polako su se otvorila.
„Ukrcaj za Oblačnu dolinu!“ veselo je viknuo nasmiješeni kondukter sa sjajnim plavim kaputom.
Noa je brzo navukao papuče i tiho izašao iz kuće. Srce mu je lupalo od uzbuđenja.
„Kamo vodi ovaj vlak?“ pitao je.
Kondukter se nasmiješio.
„Na mjesto gdje oblaci pričaju priče.“
To je bilo dovoljno da Noa odmah uskoči u vlak.
Unutra je bilo čudesno. Sjedala su bila mekana poput šećerne vate, a mali lampioni na stropu svijetlili su toplim žutim svjetlom. Putnici nisu bili obični ljudi. Jedna lisica čitala je knjigu, medo je drijemao uz prozor, a dvije zečice dijelile su keksiće.
Vlak je tiho krenuo.
Kroz prozor Noa je gledao kako grad nestaje iza njih, a oko vlaka počinju plesati veliki srebrni oblaci.
„Jesmo li visoko na nebu?“ šapnuo je.
„Vrlo visoko“, rekao je kondukter namigujući.
Nakon nekog vremena vlak je stigao u veliku dolinu prekrivenu mekanim oblacima. Kućice su izgledale kao da su napravljene od pahulja, a drveće je imalo srebrnaste listove koji su tiho šuštali na vjetru.
„Dobrodošao u Oblačnu dolinu“, rekao je kondukter.
Noa je oprezno sišao iz vlaka i odmah osjetio kako su oblaci pod njegovim nogama mekani poput jastuka.
U daljini je začuo tihi plač.
„Netko je tužan“, rekao je zabrinuto.
Prateći zvuk stigao je do malog oblaka koji je sjedio sasvim sam pokraj mosta od magle.
„Što se dogodilo?“ upitao je Noa nježno.
Oblačić je uzdahnuo.
„Ne mogu svijetliti kao ostali oblaci.“
Noa je pogledao prema nebu. Drugi oblaci sjajili su nježno srebrno pod mjesečinom.
„Pokušavam, ali ništa ne ide“, rekao je mali oblak tužno.
Noa je sjeo pokraj njega.
„Možda ne moraš biti isti kao drugi.“
„Ali svi su ljepši od mene.“
Dječak je malo razmislio.
„Kod kuće moj tata kaže da svatko ima svoju posebnu svjetlost.“
Oblačić je tiho pogledao prema njemu.
„Stvarno?“
„Naravno.“
Tada je Noa primijetio nešto posebno. Iako mali oblak nije sjajio srebrno, iz njega su polako izlazile sitne tople kapljice koje su padale na cvijeće ispod mosta.
A gdje god bi kapljice pale, cvijeće bi procvjetalo.
„Pogledaj!“ uzviknuo je Noa.
Oblačić je iznenađeno pogledao dolje.
Cvjetići su se nježno otvarali u plavim, ružičastim i ljubičastim bojama.
„Ti donosiš kišu koja budi cvijeće!“ rekao je Noa veselo.
Mali oblak prvi put se nasmiješio.
„To znači da ipak imam nešto posebno.“
„Naravno da imaš.“
U tom trenutku cijela Oblačna dolina zasvijetlila je toplim svjetlom, a drugi oblaci počeli su plesati oko njih.
Kondukter je zazviždao.
„Vrijeme je za povratak!“
Noa je mahnuo malom oblaku.
„Nikada nemoj zaboraviti svoju posebnost!“
„Hvala ti!“ viknuo je oblačić.
Vlak je ponovno krenuo kroz noćne oblake. Noa je umorno naslonio glavu na prozor dok su zvijezde polako klizile nebom.
Kad je otvorio oči, ponovno je bio u svom krevetu.
Vani više nije bilo vlaka.
Nije bilo ni tračnica.
Samo tiha noć i mjesec među oblacima.
Ali na njegovom jastuku ležao je mali srebrni oblačić od mekanog pamuka.
Noa se nasmiješio i čvrsto ga zagrlio.
Možda je sve bio san.
A možda i nije.
Te večeri zaspao je mirnije nego ikada prije, zamišljajući čudesni vlak koji negdje visoko među oblacima još uvijek putuje kroz noć i nosi male sanjare prema toplim avanturama.
Za uspavljivanje puno mašte mnoge obitelji vole slušati nježne priče za laku noć audio koje djecu vode u svjetove puni čarolije i dobrote. Uz audio priče za djecu i pažljivo ispričane priče za djecu na hrvatskom, večernji trenuci postaju mirni, topli i posebni. Upravo zato roditelji rado biraju Čiča Miča za male večernje rituale prije sna.