Nakon velike proljetne kiše selo je mirisalo na mokru travu, cvijeće i svježu zemlju. Kapljice su još uvijek klizile niz prozore, a sunce se polako pojavljivalo iza oblaka.
Tada se na nebu pojavila duga.
Velika, sjajna i čarobna.
Mali Ivan stajao je bos na trijemu i širom otvorenih očiju gledao šarene boje koje su se protezale preko cijelog neba.
„Mama!“ viknuo je uzbuđeno. „Vidi!“
Mama se nasmiješila dok je brisala ruke kuhinjskom krpom.
„Prekrasna je.“
Ali Ivan nije mogao prestati gledati dugu.
„Misliš li da je mogu dotaknuti?“
Mama ga je nježno pomilovala po kosi.
„Možda je možeš pokušati pronaći.“
To je bilo dovoljno.
Ivan je brzo obuo svoje male čizmice, zgrabio žuti kabanicu i potrčao niz puteljak.
„Idem uhvatiti dugu!“ viknuo je veselo.
Vjetar je nosio miris proljeća dok je Ivan trčao preko livade. Duga je izgledala tako blizu da je bio siguran kako će je pronaći iza sljedećeg brežuljka.
Ali kad bi stigao tamo, duga bi opet bila malo dalje.
„Čekaj me!“ smijao se Ivan.
Putem je susreo zeku Oskara koji je grickao djetelinu.
„Kamo tako žuriš?“ upitao je zeko.
„Hvatam dugu!“
Zeko je podigao uši.
„Ako je pronađeš, reci mi kakvog je okusa.“
Ivan se nasmijao i nastavio dalje.
Kod malog potoka ugledao je djevojčicu Laru kako slaže papirnate brodiće.
„Želiš li jedan?“ ponudila ga je.
Ivan je odmahnuo glavom.
„Nemam vremena. Moram uhvatiti dugu.“
Lara je pogledala prema nebu.
„Možda je ljepše samo je gledati.“
Ali Ivan je već trčao dalje.
Penjao se preko kamenčića, prolazio kroz visoku travu i preskakao male lokvice. Sunce je sve jače sjalo, a duga je i dalje blistala visoko iznad njega.
Nakon nekog vremena Ivan je stigao do velikog brežuljka iznad sela.
Bio je umoran.
Sjeo je u travu i duboko uzdahnuo.
„Nikada je neću uhvatiti“, promrmljao je tužno.
Tada je kraj njega sjeo stari vrtlar Mateo koji je zalijevao cvijeće pokraj malenog vrta.
„Zašto si tako zamišljen?“ upitao je blagim glasom.
Ivan je spustio pogled.
„Pokušavam uhvatiti dugu, ali uvijek pobjegne.“
Vrtlar se nasmiješio.
„Znaš, neke se stvari ne mogu uhvatiti.“
Ivan je tužno pogledao prema nebu.
„Onda nema smisla trčati za njom.“
Mateo je pokazao oko sebe.
„Jesi li siguran?“
Ivan je zbunjeno pogledao livadu.
Tek tada primijetio je sitne kapljice na cvijeću koje su sjajile poput dragulja. Čuo je pjev ptica nakon kiše i osjetio miris toplog kruha koji je dolazio iz sela.
Malo dalje Lara je puštala papirnati brodić niz potok i veselo se smijala.
A duga je još uvijek krasila nebo iznad svega toga.
„Ponekad“, rekao je Mateo tiho, „najljepše stvari nisu tu da ih posjedujemo. Tu su da ih primijetimo.“
Ivan je dugo gledao šarene boje na nebu.
Polako se nasmiješio.
Možda duga nije bila nešto što treba uhvatiti.
Možda je njezina čarolija baš u tome što nas zaustavi i podsjeti koliko je svijet lijep.
„Mislim da razumijem“, rekao je tiho.
Mateo je klimnuo.
„I što ćeš sada?“
Ivan je ustao i veselo potrčao prema potoku.
„Idem pustiti brodić s Larom!“
Djevojčica ga je dočekala širokim osmijehom.
Zajedno su puštali brodiće niz vodu, smijali se i gledali dugu koja je polako blijedjela na nebu.
Kad se navečer vratio kući, mama ga je pokrila toplom dekicom.
„Jesi li uhvatio dugu?“ upitala je nježno.
Ivan se sklupčao uz jastuk.
„Ne“, rekao je s osmijehom. „Ali mislim da sam pronašao nešto još ljepše.“
Mama ga je poljubila u čelo.
„Što to?“
Ivan je zatvorio oči.
„Sve male čarolije koje sam prije jurio prebrzo da bih ih vidio.“
Te večeri slušao je umirujuće priče za laku noć dok je lagana kiša ponovno tiho kuckala po krovu. U mislima su mu plesale boje duge, smijeh prijatelja i miris proljetne livade.
Polako je tonuo u san s toplim osjećajem u srcu.
Za ovakve nježne večeri mnogi roditelji vole birati tople priče za djecu od 5 godina koje djecu uče radosti, zahvalnosti i mašti. Uz audio priče za djecu i pažljivo pripremljene priče za djecu na hrvatskom, uspavljivanje postaje poseban trenutak pun mira i topline. Upravo zato mnoge obitelji vole Čiča Miča, mjesto gdje svaka priča donosi osmijeh prije sna.