Na malom otoku okruženom toplim plavim morem živio je dječak Luka. Njegova kuća stajala je na brežuljku punom maslina i mirisnog cvijeća, a iznad svega uzdizao se veliki uspavani vulkan kojeg su svi zvali Goran.
Vulkan je bio ogroman.
Njegov vrh često je skrivala magla, a noću je izgledao poput velikog tamnog diva koji čuva otok.
Djeca iz sela pomalo su ga se bojala.
„Nikada ne idi preblizu vulkanu“, govorili su stariji.
Ali Luka nije osjećao strah.
Osjećao je znatiželju.
Svake večeri prije spavanja sjedio bi uz prozor i gledao prema planini dok bi mama čitala nježne priče za djecu. Pitao se kako izgleda vrh vulkana i kakve tajne skriva.
Jednog jutra sunce je sjajilo posebno toplo, a zrak mirisao na more i limune.
Luka je odlučio krenuti prema vulkanu.
U ruksak je stavio bocu vode, komadić kruha i malu bilježnicu za crtanje.
„Vrati se prije mraka“, rekla je mama uz osmijeh.
Luka je veselo mahnuo i krenuo kamenitim putem prema planini.
Putem je susreo starog ribara Marka koji je krpao mreže pokraj obale.
„Kamo si se zaputio?“ upitao je.
„Do vulkana!“
Ribar je podigao obrve.
„Ljudi kažu da vulkan spava već jako dugo.“
Luka se nasmiješio.
„Onda ga neću probuditi.“
Kako se penjao sve više, selo je postajalo sve manje. Čuo je cvrčke među travom, vidio leptire kako lete između cvjetova i osjetio topli vjetar koji je dolazio s mora.
Ali što je bio bliže vrhu, put je postajao strmiji i tiši.
Napokon je stigao do velikog kamenog ruba vulkana.
Luka je oprezno pogledao unutra.
Očekivao je vatru.
Dim.
Strašne zvukove.
Ali unutra je bilo nešto sasvim drugo.
Veliko mirno jezero sjajilo je na dnu vulkana poput ogledala.
Oko njega raslo je neobično crveno cvijeće, a male ptice letjele su iznad vode.
„Wow…“ šapnuo je Luka.
Nikada nije vidio ništa tako mirno.
Sjeo je na kamen i počeo crtati jezero u svoju bilježnicu.
Tada je začuo tihi glas.
„Lijepo je, zar ne?“
Luka se iznenađeno okrenuo.
Pokraj njega sjedila je djevojčica tamne kovrčave kose. Na glavi je nosila vijenac od sitnog crvenog cvijeća.
„Tko si ti?“ upitao je.
„Mina“, nasmiješila se. „Dolazim ovdje kad želim mir.“
Luka je ponovno pogledao jezero.
„Mislio sam da će vulkan biti strašan.“
Mina se tiho nasmijala.
„Ponekad ono što izgleda strašno skriva nešto prekrasno.“
Luka je dugo razmišljao o tim riječima.
Sjedili su zajedno promatrajući vodu koja je svjetlucala pod suncem.
„Znaš“, rekao je Luka, „u selu se svi boje ovog mjesta.“
Mina je nježno dodirnula crveno cvijeće.
„Ljudi se često boje onoga što ne poznaju.“
Nakon nekog vremena počeo je puhati lagani vjetar. Površina jezera zatitrala je poput srebrnog stakla, a vulkan je tiho odjeknuo dubokim, mirnim zvukom.
Luka se ukočio.
„Je li se probudio?“
Mina se nasmiješila.
„Ne. Samo diše.“
Luka je osjetio kako mu nestaje posljednji trag straha.
Vulkan više nije izgledao poput opasnog diva.
Izgledao je poput starog čuvara otoka koji mirno spava i skriva tajni vrt u svom srcu.
Kad je sunce počelo zalaziti, Luka je krenuo kući.
„Hoćeš li opet doći?“ upitala je Mina.
„Hoću“, nasmiješio se.
Spustio se prema selu s toplim osjećajem u prsima. Jedva je čekao ispričati svima što je pronašao.
Te večeri mama ga je pokrila dekicom dok je vani more tiho šumjelo pod mjesečinom.
„I?“ nasmiješila se. „Kakav je vulkan?“
Luka je zatvorio oči.
„Nije strašan.“
„Nego?“
Dječak se nasmiješio.
„Samo usamljen… i jako lijep.“
Te noći sanjao je veliko mirno jezero skriveno u srcu planine i mali tajni vrt koji čuva uspavani vulkan.
Za ovakve mirne večeri mnogi roditelji vole puštati nježne audio priče za djecu koje djecu vode u svjetove mašte i hrabrosti. Uz tople priče za laku noć i pažljivo pripremljene priče za djecu na hrvatskom, uspavljivanje postaje poseban trenutak pun sigurnosti i čarolije. Upravo zato mnoge obitelji vole Čiča Miča za večernje priče koje griju dječja srca prije sna.