U maloj šumi punoj mirisnih borova i mekanih mahovina živio je medo Roko. Bio je brz, veseo i uvijek negdje jurio. Čim bi otvorio oči, već bi trčao prema potoku, penjao se na panjeve ili lovio leptire među cvijećem.
„Roko, uspori malo!“ često bi govorila mama medvjedica.
Ali Roko bi se samo nasmijao i potrčao još brže.
Volio je raditi sve odjednom. Dok bi doručkovao, već bi razmišljao kamo će poslije. Dok bi se igrao, gledao bi što rade druge životinje. Čak je i priče slušao napola jer je stalno nešto vrtio po šapicama.
Jedne večeri mama mu je pokušala čitati nježne priče za djecu od 4 godine, ali Roko je neprestano skakutao po krevetu.
„A što je bilo poslije?“ pitao bi prije nego što bi mama završila rečenicu.
„Polako, mali medo“, nasmiješila se mama. „Najljepše stvari ne treba požurivati.“
No Roko nije razumio što to znači.
Sljedećeg jutra probudio se ranije od svih. Sunce se tek budilo, a rosa je još sjajila na travi poput sitnih bisera.
„Danas ću obići cijelu šumu prije doručka!“ uzviknuo je.
I tako je potrčao.
Prošao je kraj zečića Vite koji je mirno grickao mrkvu.
„Pogledaj kako je nebo ružičasto!“ rekao je zeko.
„Nemam vremena!“ viknuo je Roko u trku.
Kod potoka je susreo lisicu Lunu.
„Dođi poslušati žubor vode“, pozvala ga je.
„Kasnije!“ odgovorio je medo i nastavio juriti.
Čak ni ptice koje su pjevale među granama nije stigao poslušati do kraja.
Roko je samo trčao, trčao i trčao.
No nakon nekog vremena noge su mu postale teške. Dah mu je bio brz, a glava umorna.
Sjeo je pokraj starog hrasta i glasno uzdahnuo.
„Zašto sam tako umoran?“
Tada je kraj njega polako prošla stara kornjača Mara.
Bila je spora, tiha i uvijek nasmijana.
„Dobro jutro, Roko“, rekla je mirno.
„Kako možeš biti tako spora?“ pitao je medo. „Nikada nigdje nećeš stići!“
Kornjača se blago nasmijala.
„A možda baš zato stignem vidjeti sve putem.“
Roko je zbunjeno trepnuo.
Mara je pokazala prema livadi.
„Vidiš li onu bubamaru na cvijetu?“
Roko je pogledao i prvi put primijetio sitnu bubamaru kako polako šeta po žutoj latici.
„A čuješ li potok?“
Medo je zastao.
Voda je nježno žuborila, a negdje u daljini pjevala je ptica.
„I osjećaš li miris borova?“ upitala je Mara.
Roko je duboko udahnuo.
Šuma je mirisala svježe i toplo.
Mali medo polako je sjeo pokraj kornjače.
Po prvi put toga dana nije žurio.
Samo je slušao.
Samo je gledao.
Samo je disao.
„Ponekad“, rekla je Mara tihim glasom, „kada previše jurimo, propustimo male čarolije oko sebe.“
Roko je dugo razmišljao o tim riječima.
Dok su zajedno hodali šumom, Mara mu je pokazivala stvari koje nikada prije nije primijetio — mrava koji nosi list, paukovu mrežu koja sjaji na suncu i malene ljubičaste cvjetiće skrivene među travom.
Sve je izgledalo nekako ljepše kada nije žurio.
Predvečer su stigli do brežuljka s kojeg se vidjela cijela šuma okupana zlatnim svjetlom zalaska sunca.
Roko je tiho sjeo.
„Ovo je predivno“, šapnuo je.
Mara se nasmiješila.
„A zamisli da si danas samo projurio pokraj svega toga.“
Medo je spustio pogled i nasmijao se pomalo sramežljivo.
„Mislim da sam cijelo vrijeme bio previše brz.“
Kad se vratio kući, mama medvjedica upravo je pripremala večeru.
„Kako je prošao tvoj veliki jutarnji obilazak?“ upitala je.
Roko ju je zagrlio.
„Danas sam naučio usporiti.“
Mama ga je nježno pomilovala po glavi.
„I kako se sada osjećaš?“
„Mirnije“, rekao je tiho. „Kao da mi je srce sporije i sretnije.“
Te večeri Roko je mirno ležao pod dekicom dok mu je mama čitala nježne priče za laku noć audio. Nije je prekidao. Nije požurivao kraj.
Slušao je svaku riječ.
Kad je priča završila, samo se tiho nasmiješio.
Kroz prozor je dopirao šum vjetra među granama, a negdje daleko čula se sova.
Roko je zatvorio oči i pomislio kako je ponekad najljepše jednostavno stati… i biti tu.
Za večernje trenutke puni mira mnogi roditelji danas biraju nježne priče za djecu audio koje djeci pomažu da se opuste nakon razigranog dana. Uz Čiča Miča aplikacija mališani mogu slušati tople i umirujuće priče za djecu od 2 godine i uspavati se uz glasove puni topline, mašte i ljubavi.