Na rubu malog sela, tik uz veliku zelenu šumu, živio je mali pas Beni. Imao je mekano smeđe krzno, vesele uši koje su uvijek poskakivale dok trči i repić koji nije mogao mirovati ni sekunde.
Beni je bio dobar i nježan pas, ali postojao je jedan problem.
Bio je strašno plašljiv.
Bojao se glasnog vjetra, tamnih sjena, grmljavine, pa čak i šuštanja lišća kada bi navečer ostao sam u dvorištu.
„Nemaš se čega bojati“, govorio bi mu djed Ivan dok bi ga češkao iza uha.
Ali Benijevo srce uvijek bi brzo lupalo čim bi nešto nepoznato zazvučalo iz mraka.
Jedne večeri djevojčica Mila, njegova najbolja prijateljica, sjedila je pokraj njega na dekici i slušala nježne priče za laku noć. Dok je vjetar tiho plesao kroz krošnje, Mila je pomazila Benija.
„Znaš“, šapnula je, „hrabrost ne znači da se nikada ne bojiš.“
Beni je nagnuo glavu kao da pokušava razumjeti.
Te noći mjesec je bio velik i srebrn, a šuma neobično tiha.
Negdje pred ponoć začuo se tihi zvuk.
Mijau.
Beni je otvorio oči.
Ponovno se začulo:
„Upomoć…“
Bio je to malen mačić.
Beni je ustao i prišao ogradi. Zvuk je dolazio iz šume.
Odmah je osjetio kako mu srce počinje brzo lupati.
Šuma je bila tamna.
Grane su se njihale na vjetru.
Sve je izgledalo pomalo strašno.
Beni je napravio korak unatrag.
Ali tada se ponovno začulo slabo:
„Molim pomoć…“
Mali pas pogledao je prema kući gdje je Mila mirno spavala. Zatim prema mračnoj šumi.
Duboko je udahnuo.
I napravio prvi korak.
Šuma je noću izgledala sasvim drukčije nego danju. Mjesečina je stvarala duge sjene, a svako šuškanje činilo se glasnije nego inače.
Beni je oprezno hodao među drvećem.
„Halo?“ tiho je zalajao.
Negdje u daljini začula se sova.
Beni se malo stresao, ali nije odustao.
Nakon nekoliko minuta pronašao je malog sivog mačića kako sjedi kraj velikog panja.
Jedna šapica bila mu je zapela među korijenjem.
„Ne mogu van“, zaplakao je mačić.
Beni je odmah kleknuo pokraj njega.
„Ne boj se. Pomoći ću ti.“
Iako ga je još uvijek bilo strah, pažljivo je počeo kopati zemlju šapama. Malo po malo korijenje se pomicalo.
Napokon je mačić uspio osloboditi šapicu.
„Hvala ti!“ veselo je zamijaukao.
Ali tada je snažno zapuhao vjetar. Grane su zaškripale, a negdje blizu nešto je glasno puknulo.
Beni je prestrašeno poskočio.
Mačić ga je pogledao.
„I ti se bojiš?“
Beni je polako kimnuo.
„Jako.“
Mačić se nježno nasmiješio.
„Ali ipak si došao po mene.“
Te riječi ugrijale su Benijevo srce.
Zajedno su krenuli prema izlazu iz šume. Putem je Beni primjećivao kako noć više ne izgleda tako strašno. Čuo je cvrčke kako pjevaju, vidio krijesnice kako svijetle među travom i osjetio miris mokre zemlje nakon večernje rose.
Čak su i sjene sada djelovale nekako mirnije.
Kad su stigli do sela, mačićeva mama zabrinuto je potrčala prema njima.
„Mico!“ uzviknula je i snažno zagrlila svog mališana.
„Beni me spasio“, rekao je mačić ponosno.
U tom trenutku iz kuće je istrčala i Mila.
„Beni! Tražila sam te!“
Kad je čula što se dogodilo, zagrlila ga je tako snažno da mu je repić odmah počeo veselo mahati.
„Tako sam ponosna na tebe.“
Beni je iznenađeno trepnuo.
Bio je još uvijek malo plašljiv.
Još uvijek nije volio tamu.
Ali sada je shvatio nešto važno.
Hrabrost nije kada nema straha.
Hrabrost je kada učiniš nešto dobro čak i onda kada te strah prati.
Te večeri sklupčao se uz Milu dok su zajedno slušali nježne priče za djecu audio. Vani je šuma šaptala na noćnom vjetru, ali Benijevo srce sada je bilo mirnije nego prije.
Prije nego što je zaspao, pogledao je kroz prozor prema drveću.
I više mu nije izgledalo tako strašno.
Za tople večernje trenutke mnogi roditelji biraju umirujuće priče za djecu od 3 godine koje djecu nježno vode prema snovima. Uz Čiča Miča aplikacija mališani mogu slušati pažljivo ispričane priče za djecu na hrvatskom i zaspati uz glasove puni topline, sigurnosti i mašte.