Pingvin Piko koji je naučio dijeliti ribice

Daleko na hladnom jugu, gdje snijeg svjetluca poput milijun malih zvjezdica, a ledeni brjegovi mirno plutaju morem, živio je mali pingvin Piko. Imao je mekano crno-bijelo perje, kratke nožice koje su smiješno gegale po ledu i mali plavi šal koji mu je isplela baka pingvinica.Piko je jako volio ribice.Volio ih je toliko da je uvijek pokušavao uloviti više od svih drugih pingvina.Dok bi ostali dijelili ulov sa svojom obitelji i prijateljima, Piko bi svoje ribice pažljivo skrivao iza velikog ledenog kamena.„Nikad ne znaš kada će ti zatrebati“, govorio bi ozbiljno.Jednog jutra cijela kolonija pingvina krenula je prema moru u potragu za hranom. Sunce je sjajilo po ledu, a hladni vjetar plesao je među santama.„Danas će biti puno ribica!“ veselo je viknuo Piko i prvi skočio u vodu.Bio je brz i spretan. Uskoro je ulovio jednu ribicu.Pa drugu.Pa treću.Dok su drugi pingvini lovili dovoljno za ručak, Piko je neumorno skupljao još i još.„Piko, želiš li jednu podijeliti s malom Linom?“ upitala ga je prijateljica pingvinica Mija.Pokazala je prema malenoj pingvinici koja tog dana nije uspjela ništa uloviti.Piko je brzo stao ispred svojih ribica.„Ali ja sam ih ulovio.“Mala Lina spustila je pogled.Mija nije ništa rekla, samo je tiho zagrlila malu pingvinicu.Kad se Piko vratio kući, sakrio je svoje ribice iza ledene stijene i zadovoljno se nasmiješio.„Imam ih više od svih!“No te večeri dogodilo se nešto neobično.Zapuhao je snažan vjetar.Snijeg je počeo kovitlati oko kolonije, a more se uzburkalo. Pingvini su se brzo skupili zajedno kako bi se ugrijali.Piko je požurio do svog skrovišta.Ali kada je stigao, oči su mu se raširile.Veliki val odnio je gotovo sve njegove ribice.„Ne!“ uzviknuo je tužno.Ostala mu je samo jedna mala ribica.Piko je sjeo na led i spustio glavu.Bio je gladan.I usamljen.Tada su kraj njega prošli ostali pingvini. Obitelji su sjedile zajedno, grijale se i dijelile hranu.Mala Lina primijetila je Pikovu tugu.Polako mu je prišla.„Jesi gladan?“ upitala je nježno.Piko je tiho kimnuo.Lina je tada prelomila svoju malu ribicu napola i pružila mu dio.„Možemo podijeliti.“Piko ju je iznenađeno pogledao.„Ali… nemaš puno.“Mala pingvinica se nasmiješila.„Mama kaže da hrana bude ukusnija kada se dijeli.“Te riječi ugrijale su Pikovo srce više od toplog perja.Po prvi put pogledao je oko sebe i primijetio nešto važno. Nitko u koloniji nije bio sam. Pingvini su pomagali jedni drugima, grijali se zajedno i dijelili ono što imaju.A on je cijelo vrijeme mislio samo na sebe.Sljedećeg jutra Piko je rano ustao.Kad su pingvini ponovno krenuli prema moru, ovaj put nije žurio skupljati najviše ribica.Umjesto toga, pomagao je malenima roniti, pokazivao gdje se skrivaju ribice i pazio da svi nešto ulove.Kad je pronašao veliku sjajnu ribu, odmah je pozvao ostale.„Dođite! Ima dovoljno za sve!“Mija se nasmiješila.„Netko je danas drugačiji.“Piko se sramežljivo nasmijao.Kasnije je čak malu Linu pustio da uzme najveću ribicu.„Zaslužila si je“, rekao je.Mala pingvinica veselo ga je zagrlila.Te večeri cijela kolonija sjedila je zajedno pod sjajnim polarnim nebom. Zvijezde su plesale iznad njih, a snijeg je svjetlucao poput čarolije.Piko je pojeo svoju ribicu i osjetio nešto neobično.Srce mu je bilo puno.Mnogo punije nego onda kada je imao hrpu skrivenih ribica samo za sebe.Mama pingvinica nježno ga je pomazila po glavi.„Što si danas naučio?“ upitala je.Piko se nasmiješio.„Kada dijeliš s drugima, sreća postane veća.“Mama ga je zagrlila svojim toplim perjem.„To je jedna od najljepših tajni prijateljstva.“Te noći mali pingvin brzo je zaspao dok je hladni vjetar tiho pjevao među santama leda. Sanjao je velike ribice, veselo društvo i toplinu koju donosi dijeljenje.