Duboko u šumi, tamo gdje noću krijesnice svijetle poput malih zvijezda, živio je mali rakun Riki. Imao je mekano sivo krzno, znatiželjne oči i prugasti rep koji se uvijek veselo njihao dok hoda.
Riki je najviše volio večeri.
Dok bi druge životinje polako tonule u san, on bi šetao šumskim stazama i promatrao mjesec kako svijetli između grana. Uvijek je sa sobom nosio svoju malu noćnu svjetiljku — staru lampicu sa zlatnim rubovima koju mu je poklonio djed rakun.
„Ona će ti uvijek pokazati put kući“, govorio je djed.
Riki je zato čuvao svjetiljku kao najveće blago.
Jedne mirne večeri šuma je bila posebno lijepa. Vjetar je nježno šaputao među lišćem, a nebo je bilo prepuno zvijezda. Riki je veselo skakutao stazom i slušao udaljeni huk sove.
Usput je sreo malu vjevericu Miu.
„Ideš li na večernju šetnju?“ upitala je.
„Naravno!“ nasmijao se Riki i podigao svoju svjetiljku. „S njom se nikada ne izgubim.“
Mia se nasmijala i mahнула mu repom.
Riki je nastavio dalje prema starom mostiću iznad potoka. Volio je ondje sjediti i gledati odraz zvijezda u vodi.
Ali kada je stigao do mosta, iznenada je snažno zapuhao vjetar.
Lišće je poletjelo zrakom.
Grane su zaškripale.
A Rikiju je svjetiljka ispala iz šapica.
Pljus!
Pala je ravno među visoku travu pokraj potoka.
„O ne!“ uzviknuo je.
Brzo je počeo tražiti lampicu. Razmicao je travu, gledao među kamenčiće i zavirivao ispod mosta.
Ali svjetiljke nije bilo.
Šuma je postajala sve tamnija.
Riki je osjetio kako mu srce ubrzano lupa.
„Bez svjetiljke neću pronaći put kući“, šapnuo je zabrinuto.
Po prvi put noć mu nije izgledala čarobno.
Izgledala je velika i strašna.
Sjeo je pokraj potoka i tužno spustio glavu.
Tada je iznad njega zatreperilo malo svjetlo.
Jedna krijesnica.
Pa druga.
Pa treća.
Ubrzo je oko Rikija plesalo na desetke sitnih krijesnica.
„Zašto si tužan?“ upitala je najmanja krijesnica nježnim glasom.
„Izgubio sam svoju svjetiljku“, rekao je Riki. „Bez nje ne znam kamo ići.“
Krijesnice su se pogledale i veselo zasjale.
„Možemo ti pomoći!“
Prije nego što je stigao išta reći, male krijesnice počele su letjeti iznad staze stvarajući svjetlucavi put kroz šumu.
Riki ih je iznenađeno slijedio.
„Vi stvarno svijetlite jače nego što sam mislio“, nasmiješio se.
„Ponekad mala svjetla mogu pomoći više nego velika“, rekla je jedna krijesnica.
Dok su hodali, Riki je polako primjećivao kako šuma noću zapravo nije strašna. Čuo je cvrčke kako pjevaju, vidio mjesec kako srebrno obasjava drveće i osjetio miris mokre zemlje nakon večernje rose.
Sve je bilo tiho.
I nekako prekrasno.
Odjednom je jedna krijesnica uzviknula:
„Pogledajte!“
Pokraj velikog kamena, među travom, nešto je slabo svjetlucalo.
Bila je to Rikijeva svjetiljka.
„Našao sam je!“ veselo je povikao.
Pažljivo ju je podigao i čvrsto zagrlio.
„Hvala vam“, rekao je krijesnicama iskreno.
Najmanja krijesnica veselo je zatitrala.
„Prijatelji uvijek pomažu pronaći svjetlo.“
Riki je dugo razmišljao o tim riječima dok su zajedno hodali prema njegovoj kućici.
Kad je stigao kući, mama rakunica čekala ga je na vratima.
„Već sam se zabrinula.“
Riki ju je zagrlio.
„Izgubio sam svjetiljku… ali nisam bio sam.“
Mama se nasmiješila i nježno mu pomilovala krzno.
„Ponekad nas upravo u mraku pronađu najljepša prijateljstva.“
Te večeri Riki je ležao pod toplom dekicom i slušao umirujuće priče za laku noć. Njegova svjetiljka sada je ponovno stajala pokraj kreveta, ali više nije mislio da samo ona može osvijetliti put.
Sada je znao da ponekad i najmanje svjetlo — ili mali prijatelj — može otjerati najveći strah.
Polako je zatvorio oči dok su krijesnice vani tiho plesale među drvećem poput sitnih čuvara snova.
Za ovakve mirne večeri mnogi roditelji vole puštati nježne priče za djecu audio koje djecu vode prema toplim i sigurnim snovima. Uz priče za djecu online i pažljivo pripremljene priče za laku noć audio, uspavljivanje postaje poseban trenutak pun mašte i nježnosti. Upravo zato mnoge obitelji vole Čiča Miča, mjesto gdje svaka priča donosi toplinu, prijateljstvo i mir prije sna.