Duboko u velikoj šumi, među visokim borovima i tihim potočićima, živjela je mala sova Luna. Imala je mekano smeđe perje, velike zlatne oči i najtiši let u cijeloj šumi. No iako je bila mudra za svoje godine, Luna je u srcu nosila jednu malu tugu.
Jedne večeri sjedila je sama na grani i promatrala kako sunce polako nestaje iza drveća. Sve životinje vraćale su se svojim domovima, a šuma je mirisala na mahovinu i hladan večernji zrak.
Ali Luna nije bila vesela.
Nekoliko dana ranije njezin najbolji prijatelj, mali ježić Joko, slučajno je potrgao njezinu omiljenu lampicu od krijesnica. Bila je to posebna lampica koju joj je poklonio djed sova prije nego što je odletio na daleki sjever.
Kad je lampica pala i razbila se, Luna je osjetila kako joj se srce steglo.
„Nisi pazio!“ viknula je tada ljutito.
Joko je spustio pogled.
„Oprosti… nisam htio.“
Ali Luna je odletjela prije nego što je čula ostatak rečenice.
Od toga dana više nisu razgovarali.
Te večeri mama sova tiho je sletjela pokraj Lune.
„Još uvijek si tužna?“ nježno je upitala.
Luna je kimnula.
„Joko mi je uništio nešto jako važno.“
Mama ju je pomilovala krilom.
„Ponekad nas boli ono što volimo. Ali srce postaje još teže kada u njemu nosimo ljutnju.“
Luna nije ništa odgovorila.
Kasnije te noći nije mogla spavati. Mjesec je obasjavao šumu srebrnim svjetlom, a hladan povjetarac šaptao je među granama. Luna je odlučila malo letjeti kako bi smirila misli.
Dok je prolazila iznad livade, začula je tihi jecaj.
Spustila se niže i ugledala malog zeca kako sjedi sam pokraj velikog kamena.
„Što se dogodilo?“ upitala je Luna.
Zeko je obrisao suze.
„Posvađao sam se sa sestrom. Rekao sam ružne riječi.“
Luna je sjela pokraj njega.
„I ja sam se posvađala s prijateljem.“
„Hoćeš li mu oprostiti?“ tiho je pitao zeko.
Sova je zastala.
Nikada prije nije ozbiljno razmišljala o tome.
„Ne znam“, priznala je.
Zeko je pogledao prema nebu.
„Moja baka kaže da oprost ne briše tugu, ali oslobađa srce.“
Te riječi ostale su u Luninoj glavi dok je letjela dalje kroz šumu.
Nedugo zatim počela je puhati snažna noćna oluja. Vjetar je tresao grane, a tamni oblaci sakrili su mjesec. Luna je pokušala pronaći sigurno mjesto za odmor kada je iz daljine začula poznati glas.
„Upomoć!“
Bio je to Joko.
Luna je brzo poletjela prema zvuku. Mali ježić zapleo se među granama koje su pale tijekom oluje.
„Joko!“ viknula je zabrinuto.
„Luna… oprosti…“
Ali Luna nije čekala. Počela je kljunom i krilima micati grančice jednu po jednu. Kiša joj je močila perje, a vjetar puhao sve jače, no nije odustajala.
Napokon je oslobodila ježića.
Joko je drhtao od hladnoće.
„Hvala ti“, šapnuo je.
Luna ga je pogledala i prvi put nakon dugo vremena vidjela koliko je tužan.
„Nisi namjerno razbio lampicu, zar ne?“
Joko je odmahnuo glavom.
„Htio sam je očistiti jer znam koliko ti znači.“
Luna je osjetila kako joj se srce polako omekšava.
Sjetila se djedove lampice, ali i svih lijepih dana koje je provela s Jokom — smijeha, večernjih šetnji i toplih razgovora pod zvijezdama.
„Nedostajao si mi“, tiho je rekla.
Joko je podigao oči pune nade.
„I ti meni.“
Luna se nasmiješila.
„Opraštam ti.“
U tom trenutku činilo se kao da je i oluja postala tiša. Vjetar je usporio, a među oblacima se ponovno pojavio mjesec.
Joko je oprezno izvadio nešto iz malene torbice.
Bila je to nova lampica napravljena od staklene kuglice i nekoliko nježnih krijesnica koje su svjetlucale toplim zlatnim sjajem.
„Napravio sam je za tebe“, rekao je sramežljivo.
Lunine oči zasjale su od sreće.
„Prekrasna je.“
Zajedno su krenuli prema starom hrastu gdje je Luna živjela. Putem su pričali i smijali se kao nekada. Šuma više nije djelovala hladno i tiho.
Bila je ponovno puna topline.
Prije spavanja mama sova zagrlila je Lunu svojim velikim krilima.
„Kako se sada osjećaš?“ pitala je.
Luna je pogledala novu lampicu koja je nježno svijetlila pokraj kreveta.
„Lakše“, šapnula je. „Kao da mi je srce ponovno prodisalo.“
Mama se nasmiješila.
„To je snaga oprosta.“
Te noći Luna je brzo zaspala. Sanjala je zvjezdano nebo, mirnu šumu i prijateljstva koja postaju još jača kada naučimo razumjeti jedni druge.
A negdje među granama krijesnice su tiho plesale poput malih čuvara lijepih snova.
Za mirne večeri pune topline mnoge obitelji vole slušati nježne priče za djecu na hrvatskom koje djecu vode u spokojan san. Uz priče za velike i male roditelji i mališani zajedno stvaraju posebne trenutke prije spavanja, a Čiča Miča aplikacija donosi pažljivo ispričane priče koje griju srce i uče djecu važnim vrijednostima poput prijateljstva, empatije i oprosta.