Duboko ispod velikih plavih valova, tamo gdje more svjetluca poput tajanstvenog neba, živio je mali rak Leo. Imao je crveni oklop, sitna kliješta i velike znatiželjne oči koje su uvijek oprezno virile iza kamenčića.
Leo je bio vrlo nježan i dobar rak.
Ali bio je strašno sramežljiv.
Dok su se druge morske životinje veselo igrale među koraljima, Leo bi se skrivao u svojoj maloj špilji ukrašenoj školjkama i morskim zvijezdama.
„Dođi se igrati!“ često bi ga zvala ribica Nera.
Leo bi samo sramežljivo odmahnuo kliještima.
„Možda kasnije.“
Ali to „kasnije“ gotovo nikada nije dolazilo.
Istina je bila da se Leo bojao razgovarati s drugima. Bojao se da će reći nešto pogrešno ili da će mu se netko smijati.
Zato je najviše vremena provodio sam.
Jedne večeri morsko dno bilo je posebno mirno. Kroz vodu su plesale srebrne zrake mjeseca, a sitne ribice polako su se spremale za spavanje.
Leo je ležao u svojoj špilji i slušao nježne priče za laku noć audio koje je stara kornjača Mira pričala malim morskim konjićima.
Volio je slušati priče.
Tada nije morao ništa govoriti.
Samo slušati.
Odjednom je kroz more prošao snažan val.
Koralji su se zatresli, pijesak podigao u zrak, a nešto malo i sjajno otkotrljalo se ravno pokraj Leove špilje.
Bio je to mali biser.
A iza njega začuo se tihi plač.
Leo je oprezno provirio van.
Mala hobotnica Una vrtjela je svoje krakove i zabrinuto gledala oko sebe.
„Moj biser! Izgubila sam ga!“ jecala je.
Leo je pogledao biser pokraj sebe.
Htio joj ga je odmah vratiti.
Ali srce mu je počelo brzo lupati.
Što ako ne zna što reći?
Što ako se zbuni?
Brzo je ponovno sakrio glavu u špilju.
Vani je Una nastavila tražiti biser među kamenčićima.
Leo je osjećao čudnu knedlu u trbuhu.
Znao je da može pomoći.
Samo je morao skupiti hrabrost.
Duboko je udahnuo.
Polako je izašao iz špilje i tiho rekao:
„Oprosti… mislim da tražiš ovo.“
Una se okrenula i ugledala biser u njegovim kliještima.
„Moj biser!“ veselo je uzviknula.
Brzo mu je doplivala.
„Hvala ti!“
Leo je iznenađeno trepnuo.
Nitko mu se nije smijao.
Nitko nije mislio da je čudan.
Mala hobotnica veselo se nasmiješila.
„Ja sam Una. Kako se ti zoveš?“
Leo je na trenutak zastao.
„Leo.“
„Imaš baš lijepu špilju“, rekla je gledajući školjkice oko ulaza.
Leo se prvi put malo nasmiješio.
„Hvala.“
Una je sjela pokraj njega.
„Zašto se uvijek skrivaš?“
Leo je dugo šutio prije nego što je odgovorio.
„Zato što sam sramežljiv.“
Una je nježno zamahnula krakovima.
„I ja sam ponekad.“
Leo ju je iznenađeno pogledao.
„Stvarno?“
„Naravno“, nasmiješila se. „Ali onda se sjetim da su prijatelji samo nepoznati ljudi koje još nismo upoznali.“
Te riječi ugrijale su Leovo srce poput toplog sunčevog zraka koji ponekad dopre do dubokog mora.
Sljedećih dana Una je često dolazila kod Lea. Zajedno su skupljali školjke, promatrali svjetlucave ribice i slušali pjesmu kitova koja je dopirala iz daljine.
Polako su im se pridružile i druge životinje.
Ribica Nera.
Morski konjić Tino.
Čak i stara kornjača Mira.
Leo je i dalje bio pomalo tih, ali više nije osjećao potrebu skrivati se.
Shvatio je nešto važno.
Ne mora biti najglasniji da bi bio dobar prijatelj.
Jedne večeri cijelo morsko dno svjetlucalo je od malenih planktona koji su plesali poput zvijezda. Leo je sjedio među prijateljima i slušao smijeh koji je nježno odzvanjao morem.
„Drago mi je što si izašao iz svoje špilje“, rekla mu je Una.
Leo se nasmiješio.
„I meni.“
Te noći vratio se kući s toplim osjećajem u srcu. Njegova mala špilja više nije bila mjesto skrivanja.
Sada je bila dom u koji se uvijek može vratiti nakon lijepog dana s prijateljima.
Dok je tonuo u san, more je tiho šumjelo oko njega, a sitna svjetla planktona plesala su poput uspavanih zvijezda.
Za mirne večeri prije sna mnogi roditelji vole birati nježne priče za djecu od 5 godina koje djecu uče hrabrosti, prijateljstvu i prihvaćanju sebe. Uz umirujuće priče za djecu audio i tople priče za velike i male, uspavljivanje postaje poseban trenutak pun sigurnosti i mašte. Upravo zato mnoge obitelji vole Čiča Miča aplikacija za večernje priče koje griju dječja srca.