U velikoj šumi punoj visokih stabala, mekanih mahovina i mirisnih borova živjela je mala vjeverica Lili. Imala je pahuljasti rep, sjajne smeđe oči i uvijek je bila najbrža među svim životinjama u šumi.
Lili se stalno smijala.
Smijala se dok skače s grane na granu.
Smijala se dok skuplja lješnjake.
Smijala se čak i kada bi joj kiša pokvasila repić.
„Ti si uvijek vesela“, govorili su joj prijatelji.
A Lili bi samo brzo klimnula glavom.
Ali nitko nije znao jednu tajnu.
Ponekad je Lili bila tužna.
Samo nije htjela da to itko vidi.
Kad bi navečer ostala sama u svom malom gnijezdu među granama, tišina bi joj postala velika i teška. Nedostajao joj je djed vjeverac koji joj je nekada pričao priče prije spavanja i učio je kako slušati šapat šume.
Od kada njega nije bilo, Lili je osjećala malu tugu u srcu.
Ali svaki put kada bi je netko pitao kako je, brzo bi odgovorila:
„Odlično!“
Jedne jesenske večeri vjetar je nježno nosio lišće kroz šumu, a nebo je bilo obojeno toplim narančastim bojama. Lili je sjedila na grani i pravila se da uživa u zalasku sunca.
No zapravo je bila zamišljena.
Tada je pokraj nje sletjela mala sova Ena.
„Mogu sjesti ovdje?“ upitala je tiho.
Lili se brzo nasmiješila.
„Naravno!“
Neko vrijeme sjedile su u tišini. Sova je promatrala šumu, a Lili nervozno vrtjela mali žir među šapicama.
„Znaš“, rekla je Ena nježno, „ne moraš se uvijek smijati.“
Lili se iznenađeno ukočila.
„Što misliš?“
Sova ju je blago pogledala.
„Ponekad oči govore više od osmijeha.“
Lili je spustila pogled.
Prvi put nije znala što reći.
Vjetar je tiho prolazio među granama, a negdje u daljini čuo se cvrčak.
„Nedostaje mi moj djed“, šapnula je napokon.
Čim je to izgovorila, oči su joj se napunile suzama.
Brzo ih je pokušala sakriti.
„Ne želim biti tužna“, rekla je tiho. „I ne želim da drugi budu zabrinuti.“
Ena se malo približila.
„Tuga nije nešto što treba skrivati.“
Lili je šutjela.
„Kada podijelimo tugu“, nastavila je sova blagim glasom, „ona postane lakša.“
Mala vjeverica osjetila je kako joj se grlo steže.
„Ali što ako onda svi misle da nisam hrabra?“
Ena se nježno nasmiješila.
„Prava hrabrost je kada pokažemo kako se stvarno osjećamo.“
Te riječi dugo su ostale u Lilinim mislima.
Sljedećih dana polako je počela više razgovarati s prijateljima. Kada bi bila tužna, više nije odmah skrivala osjećaje iza osmijeha.
Jednog jutra zeko Tin pronašao ju je kako tiho sjedi pokraj starog hrasta.
„Jesi dobro?“ upitao je.
Lili je duboko udahnula.
„Danas mi malo nedostaje djed.“
Tin je sjeo pokraj nje.
„Meni nedostaje baka“, rekao je tiho.
Lili ga je iznenađeno pogledala.
Nije znala da i drugi ponekad osjećaju isto.
Kasnije im se pridružio i ježić Bobo koji je pričao kako mu nedostaje stari prijatelj koji se odselio u drugu šumu.
Ubrzo su svi sjedili zajedno i pričali svoje uspomene.
Neki su se smijali.
Neki malo rastužili.
Ali nitko više nije bio sam.
Lili je tada osjetila nešto posebno.
Tuga koju je dugo skrivala više nije bila tako velika i teška.
Postala je toplija.
Kao mali oblačić koji polako prolazi nebom.
Te večeri cijela šuma mirisala je na kišu i borove iglice. Lili je ležala u svom gnijezdu zamotana u mekanu dekicu od lišća i slušala nježne priče za djecu od 4 godine.
Prije nego što će zaspati, pogledala je prema zvijezdama.
„Laku noć, djede“, šapnula je.
I prvi put nakon dugo vremena osjetila je mir.
Jer sada je znala da nije pogrešno biti tužan.
I da najljepši prijatelji nisu oni koji očekuju osmijeh svaki trenutak, nego oni koji ostanu uz nas i kada nam srce treba zagrljaj.
Za ovakve nježne večeri mnogi roditelji vole puštati umirujuće audio priče za djecu koje pomažu djeci razumjeti emocije, prijateljstvo i toplinu razgovora. Uz pažljivo pripremljene priče za djecu na hrvatskom i tople priče za laku noć, uspavljivanje postaje siguran i nježan trenutak bliskosti. Upravo zato mnoge obitelji vole Čiča Miča za mirne večeri pune mašte i emocija.